DRAGON’S DOGMA 2 jedna je od onih “kontroverznih” igara koje bilježe velik uspjeh i skupljaju izuzetno pozitivne reakcije kritičara dok istovremeno izazivaju nevjericu dijela igrača koji imaju more primjedbi i ne vide kako je moguće da ovakva igra ima toliko pozitivnih reakcija.
Istina je, naravno, negdje u sredini. Ovo je daleko od loše igre ili barem toliko grozne igre kakvom je prikazuju oni koji joj aktivno spuštaju ocjene na Steamu i Metacriticu, ali radi se o specifičnoj vrsti RPG-a koji definitivno nije za svakog. Igra je u kratkom vremenu prodana u preko dva i pol milijuna primjeraka što prodaju cijelog serijala prebacuje preko praga od 10 milijuna, ali istina je i to da je izdavanje igre naišlo na val nezadovoljstva igrača koji imaju hrpetinu zamjerki (većinom tehničkih) što je, koliko god to tužno zvučalo, uobičajena praksa u današnje vrijeme.
Realno je očekivati da će Capcom u narednih mjesecima popraviti sve nedostatke, a budući da se naslov iz 2012. smatra jednim od najboljih RPG-ova svih vremena i ovaj će s vremenom steći priznanje zagriženih fanova i osvojiti hrpetinu novih.
Imao sam priliku zaigrati DD2 i iskreno, nakon što sam vidio onaj ključni dio, prilično sam podijeljen. Više je nego očito da se i ovdje radi o jednom od onih naslova koji ispod izuzetno neprivlačne površine kriju nešto u čemu će prvenstveno uživati oni koji su spremni na avanturu u koju je potrebno uložiti gomilu sati kako biste prepoznali dragulj koji se krije negdje u ovom ćumezu.
Riječima onog prastarog memea: “Ain’t nobody got time for that”.
Ovo ne izgleda kao igra iz 2024.
Za početak, teško je zanemariti prezentaciju koja na prvi pogled djeluje kao nešto iz 2010.
Da, objektivno je riječ o ljepšoj igri, ali sve djeluje tako prazno, umjetno, bezvezno i beživotno. U ovoj fazi od igara očekujete barem naselja u kojima osjećate kao da u njima netko živi, a DD2 ima taj prastari pristup zbog kojih sve djeluje kao da je nastalo u vremenima prije Skyrima ili Dragon’s Agea. NPC-jevi izgubljeno bauljaju ili ukočeno stoje na ulici i dosadno ponavljaju loše sklepane rečenica dijaloga. I to ne bi bio ni toliki problem da sve ostalo nije podjednako tanko. A jest. Barem meni.
Priča je ponavljanje jedinice, ali ovog puta s većim budžetom, a borbe su tako prokleto dosadne ako pogriješite kod izbora vokacije. Igru sam započeo kao čarobnjak, ali nakon samo nekoliko sati odustao sam jer više nisam mogao izdržati monotonu borbu. Morao sam krenuti ispočetka (doduše, prije updatea niste mogli započeti novu igru već samo nastaviti već započetu) i kao klasičnom borcu, bilo mi je malo bolje jer borba je dinamičnija, ali sve je djelovalo toliko zbrzano i nedovršeno da sam morao otići na YouTube i pogledati nekoliko pozitivnih osvrta da pokušam dokučiti što ti ljudi vide, a meni uporno promiče.
Ovo je za mazohiste
I donekle mi je jasno zašto se nekima ovaj pristup sviđa. Međutim, ono o čemu oni vide “retro šarm”, meni je intenzivno frustrirajuće. Paralele s Elden Ring u određenoj mjeri vidim, ali svaka usporedba išla bi na štetu Elden Ringa. I pritom se neću ni osvrtati na postojanje mikrotransakcija u igri za koju ste platili punu cijenu. Znam da je to izazvalo nezadovoljstvo dijela igrača, ali nije da ste prisiljeni kupovati niti želim da mi jedan detalj utječe na konačnu ocjenu.
Isto tako, neću se osvrtati na tehničke probleme jer igru nisam igrao na PC-ju već PS5 na kojem DD2 sasvim normalno funkcionira, a budući da se previše ne opterećujem framerateom niti naričem nad sudbinom kad naiđem na 30 FPS-a, moje iskustvo s tehničke je strane bilo više nego solidno.
Moji problemi s igrom u sferi su onih najbazičnijih stvari koje inače očekujem od igara i još bitnije - RPG-ova. Pritom ne želim reći da je igra smeće jer to ni u kojem slučaju nije. Radi se o nizu malih odluka koje su mi potpuno nejasne, krajnje nepotrebne i u konačnici mi drastično smanjuju ocjenu.
Nedavno smo bili izloženi trećem Baldur’s Gateu što nam je prema svim parametrima trebalo podići kriterije jer igra je bila prepuna “pravih” odluka. I pritom ne mislim da sve igre od sada nadalje moraju biti kao Baldur’s već da nam trebaju RPG-ovi koji žanr pomiču naprijed.
Dogmu čak ne bih ni svrstavao u kategoriju retro naslova jer ovo što rade nije toliko retro koliko frustrirajuće na bezbroj potpuno besmislenih i sadističkih načina. Ne, fast travel ne bi trebao biti luksuz niti nešto što naknadno kupujete već normalan dio igre u koju potencijalno ulažete 100+ sati. Bauljanje mapama u nadi da ćete možda naići na nešto zanimljivo ne čini avanturu “realnijom” osim ako niste poseban tip čovjeka koji si voli zagorčavati život.
Tim više jer ćete svakih stotinjak korak naići na novu skupinu random neprijatelja što je toliko iritantno da igra već nakon desetak sati postaje neizdrživo repetitivna (jer ponuda neprijatelja nije baš šarena lepeza) i samo čekate da se nešto zanimljivo dogodi. Doduše, i igra i borbe s vremenom postaju zanimljivije, a jednom kad naiđete na veće neprijatelje, igra dobiva i potrebnu injekciju različitosti. No, i to vrlo brzo postaje nešto što samo odrađujete. Ne postoji taj osjećaj da ste nešto postigli već samo spoznaja da će vas igra uskoro pogoditi s još malo istog.
Ideja da imate samo jedno mjesto za snimanje također nejasna, a još nejasnije su reakcije onih koji u tome vide ne znam kako velik povratak vrijednostima klasičnog RPG-a.
Ovo nije pozitivna recenzija
Mimo toga, igru odlikuju solidni questovi, ne posebno zanimljivi sidequestovi, ali dosta toga nadoknađuje nelinearnim pristupom što je dodatni razlog da igru lakše započnete iznova u slučaju da ste promašili vokaciju. Onaj Elden Ring moment upravo se svodi na to da možete krenuti bilo kojim putem i ipak pronaći nešto što na površini djeluje kao da ste upravo vi jedini igrač koji je to otkrio. Međutim, to je nešto što privlači posebnu sortu igrača, a ako ste u taj, DD2 mogao bi biti daleko uzbudljivije iskustvo.
Na super pozitivne recenzije ste naišli, ali ovo neće biti jedna od njih jer od RPG-ova očekujem nešto drugo. Neću čak reći ni “nešto bolje” već samo nešto drugo. Ovo je u najboljem slučaju mlaka trojka, igra koja vas bezrazložno maltretira na svakom koraku i pokazuje niz dizajnerskih odluka koje u prvom redu djeluju kao nešto čime se prikrivaju nedostaci i stvara privid otvorene avanture.
No, kreiranje likova je fenomenalno.
Izvor: Index.hr