Pet negledljivih filmova baziranih na videoigraćim franšizama (koje nije režirao Uwe Boll)

Kao što i sam naslov kaže, u nastavku slijedi pet negledljivih filmova inspiriranih videoigraćim franšizama. Nisu to možda najnegledljiviji filmovi ikada snimljeni, ali da su užasni – užasni su.

Priznajemo, prvo smo htjeli napraviti neku listu katastrofalnih (dakle, svih) filmskih ostvarenja najozloglašenijeg njemačkog redatelja, a potom nam je nekako došlo žao čovjeka jer Uwe je isuviše laka meta.

Nije lijepo cipelariti čovjeka koji ne da je na podu, već je kroz isti, uslijed prikladno metaforičnog clippinga, propao duboko, duboko, duboko. Toliko duboko, da parafraziramo nezamjenjivog Toma Waitsa, da je samo pitanje časa kada će ga đavao poimence prozvati, a ne bi li ustanovio za čije babe zdravlje je snimio toliko filmova od kojih gledatelje hvata čista jeza.

Pa smo se stoga odlučili za one videoigraće ekranizacije koje ne nose žig netom spomenute redateljske Zvijeri, ali koje bismo svejednako kolektivno ocijenili kao – negledljive.

Iako bi se svakako mogla zamisliti i neka drugačija lista igranih filmova baziranih na videoigraćim franšizama (nipošto ne i top lista jer tko je taj arbitar elegancije koji bi to mogao odrediti?), u nastavku donosimo naših pet filmskih anti-preporuka.

Pretpostavljamo da se neki s dotičnom neće složiti, da će neki biti podrobno (ili podrobnije) upoznati s materijom i tako dalje, ali tako je to s listama – onim filmskim ili bilo kojim drugim.

Super Mario Bros. / Super Mario Bros. (1993.)

Odakle uopće krenuti sa združenom braćom Mario, a kako, prema gospodinu Miyamotu, glasi prezime najslavnijih vodoinstalatera u poznatim nam galaksijama?

Od toga da je posrijedi prva igrana ekranizacija videoigraće franšize u povijesti? Ili od toga da u dotičnoj, nakon općepoznate glazbene minijature u najavnoj špici, više ništa ne podsjeća na Super Marija?

Umjesto Kraljevstva Gljiva tako imamo paralelnu dimenziju nastanjenu čovjekolikim potomcima dinosaura, tj. predvođenu predsjednikom Koopom iliti Dennisom Hopperom, a na čiju je zurku valjda utrošena polovica sveukupnog budžeta. Mario (Bob Hoskins), s druge strane, prije djeluje kao netko tko će vam dati ponudu koju nećete moći odbiti nego li popraviti cijev, princeze Breskvice nema, princeza Daisy (Samantha Mathis) nije princeza već studentica arheologije, dok je simpatični Toad (Mojo Nixon), pak, pretvoren u neku petparačku kopiju Joea Strummera. Najgore od svega, Luigi (John Leguizamo) nema brkove, a svi znamo da je Luigi bez brka isto što i slavonsko selo bez kulena.

Ili možda ipak od toga da su i redatelji (da, čak dva), i scenaristi, i cjelokupna vrhuška Nintenda koja je dala zeleno svjetlo projektu, definitivno morali biti na gljivama?

Doduše, možda upravo u tome i leži ključ za razumijevanje velebne vizije koja stoji iza sivog, nezanimljivog i distopijski depresivnog Super Mario Brosa. – vjerojatno ga treba gledati na gljivama.

Ulični borac / Street Fighter (1994.)

Ako smo kod Super Mario Brosa. posumnjali na odavanje psilocibinu, kada je posrijedi Ulični borac, okladili bismo se, pak, na kokain. I ne mislimo pritom isključivo na Jean-Claudea Van Dammea od čijeg je masivnog ega 1994. godine masivnija bila tek njegova ljubav prema kolumbijskom brašnu na koje je trošio desetak tisuća dolara sedmično.

Ne, mislimo (opet) na cjelokupnu postavu i ispred i iza kamere. Napose na redatelja i scenarista Stevena E. de Souza kojem nije pošlo za rukom kanalizirati ni svog unutarnjeg Aarona Sorkina, ni samoga sebe, pa je tako umjesto nečega kao što su Umri muški, Komandos ili Trkač, isporučio filmski uradak potpuno odlijepljen od dobrog ukusa.

Katastrofalne izvedbe glumaca koji se, izgleda, natječu tko će biti gori kad čuju „Akcija!”, traljavo realizirane akcijske sekvence, karakterizacije likova koje mahom nemaju veze s predloškom, kao i sijaset produkcijskih neprilika (od boleščuga do potencijalnog državnog udara), Uličnog borca prometnuli su u jedan teško gledljiv film.

Uistinu, jedinu svjetlu točku u dotičnome čini – OFKORS! – veliki te već smrtno bolestan Raul Julija koji je na ulogu M. Bisona pristao isključivo zato što su mu sinovi bili veliki fanovi igara.

Drugim riječima, ako vas je ikada zanimalo kakav bi osjećaj bio dobiti Hadouken (koji nećete naći u samome filmu) izravno u prefrontalni korteks*, Ulični borac* i više će vam nego spremno priuštiti to iskustvo.

DOA: Živ ili mrtav / DOA: Dead or Alive (2006.)

O DOA: Živ ili mrtav (u nastavku DOA) moglo bi se, bogami, ispredati svašta. Ipak, trebalo bi ga također i pohvaliti jer posrijedi je film s vjerojatno najiskrenijim naslovom od kada je svijeta i vijeka. Poslovična kvaka 22, međutim, leži u sitničici da se ovo „Živ ili mrtav” zapravo odnosi na gledatelja jer do osamdeset i sedme minute DOA-e doslovno će biti tko živ, tko mrtav.

Vidite, s obzirom na to da je izašao relativno nedavne 2006., DOA-u, za razliku od prethodno spomenutih, ne može spasiti čista nostalgija, već se može podičiti isključivo time što je također – campy. Dobro, dobro, također i famoznom „treskavom fizikom” (jiggle physics), a koja je odigrala veliku ulogu i u populariziranju samog Team Ninjinog serijala. Štoviše, stanovite… er… vizualne dražesti vjerojatno bi bile i jedini razlog zbog kojeg bi se netko dobrovoljno upustio u gledanje DOA-e.

Bio je toga očito svjestan i sam redatelj, pa je tako lukavo ubacio i scenu u kojoj oskudno odjevene Jaime Pressly (Tina), Holly Valance (Christie), Devon Aoki (Kasumi) i Sarah Carter (Helena) igraju odbojku na pijesku.

Eh, što im je uopće trebao taj nesretni borilački turnir kad su komotno mogli ekranizirati Dead or Alive Xtreme Beach Volleyball i mnogo bolje proći i kod kritičara i kod publike…

Max Payne / Max Payne (2008.)

Premda su se Rockstarovi naslovi odvajkada dičili filmičnošću, zanimljivim pričama, gustim atmosferama i sličnim tričarijama, redatelj John Moore nekako ništa od navedenog nije uspio pretočiti u ovu ekranizaciju.

Naime, iako serijal Max Payne, za razliku od prethodno navedenih, sadrži punokrvni narativ, gledajući film moglo bi vam se učiniti upravo suprotno.

Umjesto pretečom Johna Wicka (jer u pitanju je, u osnovi, revenge story) ili barem uspjelog plagijata Johna Wooa, fanovi kultnog videoigraćeg namćora tako su bili počašćeni konfuznim filmom prepunim plot holova koji ih je, očekivano, duboko razočarao. Tim više što je Max Payne ujedno ispao i ružnjikavim ostvarenjem kojem ni sva kiša, ni svi snijezi, ni generalna mračnjikavost nisu pomogli satkati kakvu-takvu atmosferu vrijednu spomena.

A da ne govorimo da je dotični bio toliko dinamičan da bi vam se gledajući ga moglo učiniti da svjedočite najdužoj instanci bullet time efekta ikada napravljenoj. I to ne onoj u kojoj se netko napucava, već prije onoj u kojoj netko nanosi boju na zid, sjecka luk za večeru ili, recimo, čeka u redu u banci.

E, a kad tome još pridodamo i ionako netalentiranog, a ovdje i vidno nezainteresiranog Markyja Marka Wahlberga (kojem jedino vjerujemo to da je zaista u stanju zašorati čovjeka), obremenjenost PG-13 oznakom ili nepotrebno pojačani upliv kvazi nadnaravnih elemenata, pravo je čudo da na IMDB-u drži impozantnih 5.3.

Doom / Doom (2005.)

Prvo odaberete franšizu podjednako poznatu po tome što je praktički utemeljila FPS žanr, kao i po tome što je njezin prvi nastavak moguće pokrenuti na kakvom standardnom (dakle, ne znanstvenom ili financijskom) Casio kalkulatoru – i to nekom starije godine proizvodnje.

Zatim u projekt upucate brdo para – recimo 60 do 70 milijuna novčanica koje krase odavno pokojni američki predsjednici.

Potom odaberete ne možda pretjerano iskusnog, ali zato ipak koliko-toliko prokušanog redatelja (Andrzej Bartkowiak) koji je već pokazao da je sposoban napraviti profitabilan film (Romeo mora umrijeti, 2000.). Kada je, pak, posrijedi čuveni star power, ubacite glumca (Dwayne Johnson) kojeg generalna publika generalno voli vidjeti na velikom platnu.

Konačno, nadobudno snimite komercijalni promašaj čiji će nastavak (Doom: Annihilation) petnaestak godina kasnije neceremonijalno završiti u nimalo prestižnoj direct-to-video kategoriji.

Dosadnjikav, klišejast i ispunjen tek prosječnom akcijom (izuzev one poduže sekvence iz prvog lica), Doom od drvlja i kamenja tako nije uspjela spasiti čak ni The Rockova ikonična podignuta obrva. 'Ajde, barem nije PG-13 već se, kako Bog zapovijeda, kočoperi R rejtingom.

Sve u svemu, FPS fanovima (tj. onima koji su ga potencijalno uspjeli propustiti) bismo umjesto Dooma ipak preporučili Žestokog Henryja (2016.). Možda nije izravno inspiriran nekim videoigraćim serijalom, ali zato – s obzirom na to da je u potpunosti snimljen iz prvog lica – mnogo bolje simulira nezamjenjivo FPS ludilo.

Izvor: Bug.hr